Abstract:
U savremenom digitalnom okruţenju, investicije privatnog sektora u cyber sigurnost postaju ključne za zaštitu informacionih sistema i odrţavanje kontinuiteta poslovanja. Ovaj rad analizira faktore koji utječu na odluke privatnih kompanija o nivou ulaganja u sigurnosne mjere, uključujući regulatorne zahtjeve, procjenu rizika, veličinu kompanije i specifičnosti industrijskog sektora. Povećanje broja sofisticiranih cyber napada uslovilo je potrebu za sveobuhvatnim strategijama koje obuhvataju tehničke, organizacione i edukativne mjere.
Istraţivanje se fokusira na analizu razlika u pristupu sigurnosti između malih, srednjih i velikih preduzeća, pri čemu su veće kompanije sklonije ulaganjima u napredne tehnologije poput enkripcije, umjetne inteligencije i automatizacije, dok manja preduzeća često nemaju adekvatne resurse. Poseban akcenat stavljen je na vaţnost ljudskog faktora, gdje obuka zaposlenih i razvoj sigurnosne svijesti značajno doprinose prevenciji sigurnosnih incidenata. Regulatorni okvir također igra ključnu ulogu, jer kompanije u regulisanim industrijama, poput finansijskog sektora, ulaţu više resursa u sigurnost zbog stroţijih standarda i zahtjeva.
Empirijska analiza ukazuje na potrebu za jasnim metrikama koje će omogućiti procjenu efikasnosti investicija u sigurnost. Identifikacija najefikasnijih strategija, poput integracije tehničkih rješenja i kontinuirane obuke zaposlenih, ključna je za postizanje dugoročne otpornosti organizacija na cyber prijetnje. Rad pruţa smjernice za optimizaciju ulaganja u cyber sigurnost, s ciljem smanjenja rizika, povećanja otpornosti i zaštite poslovnih podataka.
