Višekriterijski pristup modeliranju i evaluaciji optimalnog portfolija na bazi različitih mjera rizika

Abstract

Izbor optimalnog portfolija zasnovan na varijansi ili jednoj mjeri rizika općenito ne može na adekvatan način predstaviti stavove i preferencije investitora na stvarnim tržištima kapitala. S druge strane, čak i kada je portfolio izabran, poređenje performansi je kompleksno zbog činjenice da je svaki model dominantan u vlastitom riziko prostoru. U svrhu rješavanja navedenih problema i s ciljem reprezentativnijeg opisa procesa portfolio optimizacije, u ovom radu korištene su različite metode višekriterijskog odlučivanja za rješavanje problema izbora i evaluacije optimalnog portfolija na tržištu kapitala. Na bazi metoda višeciljnog odlučivanja razvijeni su novi modeli optimizacije portfolija koji uključuju više dimenzija rizika, a korištenjem višeatributivnih metoda optimizacije holistički pristup integralnom mjerenju performansi portfolija. Svi modeli, kako oni koji za cilj imaju izbor optimalnog portfolija, tako i model za ocjenu performansi, omogućavaju uključivanje preferencija investitora, odnosno donosioca odluke, u proces odlučivanja, što ih čini dodatno fleksibilnim za odlučivanje u različitim uslovima. Na taj način, sveobuhvatno su primijenjene tehnike višekriterijskog odlučivanja za rješavanje nekih od najznačajnijih aktuelnih problema u portfolio menadžmentu. Razvijena metodologija primijenjena je na osnovu empirijskih podataka o sedmičnim prinosima dionica koje su komponente reprezentativnog indeksa evropskog tržišta kapitala STOXX Europe 600 za period od 2000. do 2022. godine. Ovaj period, koji uključuje različite faze u kretanju tržišta, omogućava donošenje zaključaka općenito, ali i u smislu specifičnih okolnosti na tržištu. Rezultati istraživanja impliciraju da je korištenje mjera zasnovanih na gubitku adekvatnije za primjenu u odnosu na modele koji proizilaze iz moderne portfolio teorije i rizik posmatraju kao disperziju prinosa, te da je primjenom metoda višekriterijskog odlučivanja moguće formirati funkcionalne modele optimizacije portfolija koji kombiniraju više različitih mjera rizika. Shodno očekivanom, performanse modela zasnovanih na gubitku i razvijenih višekriterijskih modela bile su konzistentno dominantne u odnosu na referentna portfolija u periodima pada tržišta, ali i u cjelokupnom posmatranom periodu. Pored toga, potvrđeno je da uključivanje stvarnih tržišnih ograničenja u modele optimizacije ne mora nužno voditi poboljšanju performansi. Konačno, modeli razvijeni u ovom radu odnose se na jedan period pa izazov ostaje formiranje dinamičkih modela koji će uključivati višekriterijsku prirodu rizika i procesa portfolio optimizacije uopće.