Abstract:
Politička i ekonomska liberalizacija europskog tržišta s njegovom regionalnom integracijom dovela je do jedinstvenog i otvorenog tržišta za međunarodne kompanije i proizvođače hrane. Kako se međunarodne trgovinske barijere smanjuju, tržište hrane suočava se s velikom konkurencijom stranih zemalja koje uglavnom šire svoja tržišta natječući se s manjim zemljama. Višak prehrambenih proizvoda usmjerava se međunarodno kako bi se zaštitile domaće cijene i proširila tržišta. Zbog toga su potrošači izloženi prehrambenim proizvodima domaćeg i stranog porijekla. Korištenje učinka zemlje porijekla postalo je jedna od najčešćih strategija koje prihvata tržište hrane i oblik protekcionizma koji podupire vlada na temelju strategije slijedivosti hrane. Jedan od najtrajnijih oblika necarinskih barijera temelji se na potrošačkom etnocentrizmu što pokazuje da što su potrošači više etnocentrični, to je njihova sklonost domaćim proizvodima u odnosu na strane proizvode veća. Još uvijek je sporno pitanje uzimaju li potrošači u obzir informacije o porijeklu u svojim rutinskim odlukama o kupovini hrane. S druge strane, potrošnja domaće proizvedene robe promiče se kao način smanjenja otiska izazvanog hranom, kao oblik ekološki osviještene potrošnje.
