Abstract:
Predmet ovog istraživanja je donošenje odluka pod stresom, s naglaskom na menadžere i zaposlene u kompanijama u Bosni i Hercegovini (BiH). Iako veza između stresa i procesa donošenja odluka predstavlja važan aspekt ljudskog ponašanja, istraživanja koja se fokusiraju na kompanije u tranzicijskim zemljama poput BiH su rijetka te stoga ovo istraživanje daje značajan doprinos teoriji i empiriji u kontekstu odlučivanja pod stresom. Cilj ovog istraživanja je istražiti postojeću literaturu o donošenju odluka pod stresom i identificirati kompetencije potrebne za donošenje odluka u takvim situacijama. Rezultati istraživanja daju prijedloge za prevenciju i suočavanje s neuspjesima u odlučivanju pod stresom. Također, istraživanje je obuhvatilo i nekoliko specifičnih ciljeva kao što su ispitivanje uticaja samopouzdanja menadžera na kompetencije donošenja odluka, uticaj stresa na opreznost i paniku pri odlučivanju te povezanost između stresa i izbjegavanja donošenja odluka. Stres ima značajan uticaj na proces donošenja odluka, a studije su pokazale da stres mijenja procese odlučivanja i može rezultirati neracionalnim ili iracionalnim odlukama. Empirijsko istraživanje koje je provedeno fokusiralo se na ispitivanje uticaja stresa menadžera i zaposlenih na odlučivanje u uslovima stresa. Rezultati su pokazali da samopouzdanje menadžera ima uticaj na njihove kompetencije prilikom donošenja odluka. Korelacijska i regresijska analiza potvrdile su ovu vezu. Međutim, kada su uključeni i ostali zaposlenici koji nisu menadžeri, pozitivna veza je potvrđena, ali nije statistički značajna. Zaključuje se da menadžeri s visokim samopouzdanjem imaju bolji pristup donošenju odluka u stresnim situacijama. Istraživanje je ispitivalo uticaj stresa na opreznost menadžera prilikom donošenja odluka. Rezultati korelacijske i regresijske analize nisu potvrdili ovu vezu kod menadžera. Nije pronađena veza između povećane opreznosti i donošenja odluka pod stresom kod menadžera. Međutim, veza je potvrđena kada su uključeni i zaposlenici koji nisu menadžeri. To ukazuje da su zaposlenici pod većim stresom oprezniji prilikom donošenja odluka u stresnim situacijama. Istraživano je i postoji li veza između stresa i panike prilikom donošenja odluka. Menadžeri nisu skloni pojačavanju panike prilikom donošenja odluka pod stresom. Visok nivo stres menadžmenta ima statistički značajan uticaj na smanjenje panike kod menadžera pri donošenju odluka. Međutim, ova veza nije potvrđena kada su uključeni zaposlenici. Istraživano je i postoji li veza između stresa i izbjegavanja donošenja odluka. Iako postoji negativna korelacija između stresa i izbjegavanja odlučivanja, regresijska analiza nije pokazala statistički značajan uticaj izbjegavanja na stres menadžmenta kada su uključeni zaposlenici i menadžeri. Međutim, kod uzorka koji obuhvaća samo menadžere, visok nivo stres ii menadžmenta ima statistički značajan uticaj na smanjenje izbjegavanja odlučivanja. Drugim riječima, menadžeri nisu skloni izbjegavanju odluka u kriznim situacijama. Također je ispitana veza između stresa i letargičnog stanja prilikom donošenja odluka. Korelacijska i regresijska analiza nisu pokazale značajan uticaj letargičnog stanja na stres menadžmenta. Slično, kod menadžera, iako postoji uticaj visokog nivoa stres menadžmenta na nizak stepen letargičnog stanja, taj uticaj nije statistički značajan. Rezultati pokazuju da menadžeri u kompanijama u BiH pokazuju visok nivo individualnih kompetencija prilikom donošenja odluka u stresnim situacijama. To se posebno odnosi na kompetencije samopouzdanja, upravljanja panikom u stresnim okolnostima i tendenciju da se ne izbjegava donošenje odluka u kriznim situacijama. Uzorak koji je uključio i zaposlene pokazuje niži nivo kompetencija u donošenju odluka u stresnim situacijama. Stoga se zaključuje da menadžeri imaju viši nivo kompetencija za donošenje odluka u uslovima stresa u odnosu na zaposlene na nižim pozicijama.